tokom NBA i NCAA sezone odgledao sam puno utakmica, i od gomile stvari koje sam opazio/zapamtio posebno se izdvaja činjenica da mladi crni atletski dominantni plej/kombo igrači uvek imaju mesta.
Sindrom Rouz/Vestbruk je debelo zahvatio američku košarku i definitivno ćemo u budućnosti sve više gledati taj tip "razbijač-plejmejkera" u odnosu na one tehnički doterane, sa građom primerenoj toj poziciji.
Nije ni čudo što je Markus Smart bio glavni kandidat za 1. pika (dok se nije povukao) uprkos očiglednim manama u igri, građa tenka uz brzinu ferarija je ipak garant uspeha. Na drugoj strani, Trej Burk je ono što možemo nazvati "doktorom košarke" (u svojoj konkurenciji), prefinjena tehnika, uspeh sa timom, osećaj za dodavanje... ali na draft bordovima je uglavnom ispod.
Obratite pažnju na ovaj plej of i koliku ulogu imaju momci poput Erika Bledsoa, Patrika Beverlija, Imana Šamperta, Redžija Džeksona, Norisa Kola... Ne znam, nijedan od njih mi na terenu ne deluje kao ozbiljan igrač, ali na konto fizikalija guranju 25+ minuta svaki meč. Liga je definitivno nametnula daleko brži tempo nego obično, i većina ekipa će u rosteru morati imati ovakav tip igrača.
OK, Rouz, Vestbruk i Vol su jedna klasa više i stvarno je uživanje gledati ih na terenu (kad nisu u bolnici) ali ovi momci koji su klasa niže su stvarno...
Inače, gledajući gomilu životinja koje igraju čak i po slabijim koledžima, a u Evropu bi došli i za "šaku kikirikija", ne mogu da se načudim Partizanu kako je iskopao Torija Tomasa.