I nema veze sa temom od jutros, ali i ima:
N.B.A. LIGA KAO OAZA LIBERALNOG KAPITALIZMA
Liberalni kapitalizam je zasnovan na ideji ”ekonomskog delovanja bez restrikcija” u cilju najboljih ekonomskih rezultata. Na osnovu ove teorije, kapitalisti, ne samo da robu mogu da besplatno plasiraju na strana trzista, vec nemaju nikakvo ogranicanje prilikom naplacivanja te robe. Dakle, imaju pravo da je naplate najvecom cenom koju za nju na odredjenom trzistu mogu da dobiju. Isto tako, kapitalisti koriste evidentan visak radne snage, da bi zaposlili onu radnu snagu koja je spremna da radi za najmanje nadnice, pa makar ona bila i na nekom drugom kontinentu. Ali sta se desva kada su zbog svojih kvaliteta ili talenata odredjeni radnici nezamenjivi? Da li se i njima dozvoljava da u principima liberalnog kapitalizma svoje usluge mogu da prodaju poslodavcima koji su spremni najvise da plate? Da li i za radnike vazi pravilo ekonomskog delovanja bez restrikcija ili ono vazi samo za kapitaliste?
N.B.A. liga (National Basketball Asociation, Nacionalna Kosarkaska Asocijacija) je izgradjena na Americkim principima Liberalnog kapitalizama i na najbolji nacin predstavlja drustvo kome teze Sjedinjene Amedicke Drzave. Kako u ekonomskom, tako i individualnom smislu. N.B.A. liga i njen komesar Dejvid Stern (David Stern), koji je slucajno ili ne Jevrejin, na apsolutno svaki nacin brane interese krupnog kapitala, odnosno vlasnika N.B.A. fransiza i na apsolutno svaki moguci nacin rade protiv interesa njihovih radnika, dakle samih kosarkasa, zbog kojih se kosarka zapravo i gleda.
Poslednjih 5 godina, ekipa New Orleans Hornetsa je neuporedivo bolja od ekipe New York Niksa. Ali bez obzira na to sto svojim navijacima nudi neuporedivo manje od Hornetsa, karte za Nikse kostaju 5 puta vise. Zasto? Bas zbog osnovnih postulata liberalnog kapitalizma o ”ekonomskom delovanju bez restrikcija” po kome kapitalista svoj proizvod, bez obzira na njegov kvalitet moze da naplati onoliko koliko je konzument spreman da plati. Bez obzira na los kvalitet proizvoda, a verujte mi, Niksi su zadnjih 10 godina zaista veoma los proizvod, njihov vlasnik je u stanju da ih dobro prodaje jer drzi veoma bogato trziste, odnosno New York, dok vlasnik Hornetsa to nije jer Hornetsi igraju u uraganom opustosenom New Orleansu. Za razliku od krupnih kapitalista, dakle vlasnika klubova koji nemaju nikakve restrikcije prilikom prodaje svog proizvoda, za njihove radnike, dakle kosarkase, postoji bezbroj restrikcija, na osnovu kojih ne mogu da budu placeni koliko vrede, odnosno onoliko koliko su drugi spremni da ih plate.
Pre svega, sami igraci ne odlucuju o tome za koga ce igrati. Po zavrsetku studija, odnosno dolasku iz Evrope, njihova imena ulaze u veliki bubanj i izvlacenje iz istog odlucuje za koga ce igrati. Na taj nacin, igraci gube veliki deo svog identiteta jer su cesto primorani da igraju za ekipe za koje nikada ne bi igrali ili zive u gradovima u kojima nikad ne bi ziveli. Najbolji primer nehumanosti izvlacenja iz bubnja jeste Pol Pirs. Najveci rivalitet N.B.A. lige a verovatno i sveukupnog americkog profesionalnog sporta je rivalitet Boston Seltiksa (17 titula) i Los Andjeles Lejkersa (15 titula). Pol Pirs je pripadnik generacije momaka iz Los Andjelesa koja je obozavala Lejkerse i jos vise mrzela Boston. Na njegovu veliku zalost, Pirsovo ime je iz bubnja izvukla ekipa Bostona u kojoj je bio primoran da provede celu dosadasnju karijeru. Pretpsrosle godine su Boston i Lejkersi igrali u finalu i bas Pirs je Seltikse doveo do prve titule posle vise od 20 godina.
Francesko Toti se cesto hvalio da je u svojoj karijeri oblacio samo dva dresa. Dres fudbalskog kluba Roma i nacionalni dres Italije. 2005. Godine, Roma se grcevito borila za opstanak a Titija je trazio Real iz Madrida. Francesko se nije dvoumio, ostao je u Romi, iako je Real nudio duplo vecu platu i borbu za najvece evropske trofeje. Sta bi se desilo da je voljom nekog drafta odnosno izvlacenja iz bubnja Totti bio primoran da igra za rivalski Lacio? Mogu samo da zamislim traumu ovog prgavog fudbalera i nesposobnost da prihvati da igra za ekipu koju mrzi. Da je ziveo u Italiji, verujem da bi i Pirsova reakcija bila slicna. Ali zivot u Sjedinjenim Drzavama ga je pripremio da prihvati da drugi odlucuju o tome za koga ce igrati, cak i kolika ce mu biti plata.
Naime, u N.B.A. ligi postoje vrlo precizna pravila o tome koliko koji igrac moze da bude placen. Cak i ako ste novi Majkl Dzordan i svakako prvi pik na draftu, klub nema pravo da vas plati vise od 4,152,900 dolara u prvoj sezoni. Igraci prvi ”ozbilnjniji” novac mogu da dobiju tek svojim drugim ugovorom. Ali ponovo ima ogranicenja. Jedno od ogranicenja su godine provedene u ligi. Brojem odigranih sezona u ligi, progresivno raste i novac koji vasi poslodavci mogu da vam ponude. Ali sa brojem sezona u nogama (odnosno godinama starosti) pada i vasa vrednost. Tako da igraci koji po ovim ogranicenjima imaju pravo da primaju najvise, zapravo primaju najmanje jer vise nema interesovanja za njih.
Jos jedano, zapravo najvece ogranicenje jeste seleri kep, odnosno ogranicenje koliko klubovi imaju pravo da trose na plate svojih kosarkasa. Ta cifra je trenutno 58,6 milliona dolara i svaki klub koji na plate igraca trosi vise novca ligi placa kaznu od dolar na dolar za onoliko koliko je prebacio salari kep. Dugi niz godina, navijaci su vlasnike NBA klubova videli kao sebi slicne, kao navijace koji ne zale novca da izgrade sampionske ekipe, u cemu ih onemogucava zli komesar David Stern. Jer ako im Stern naplacuje milionske kazne, oni ne mogu biti na istoj stani zar ne? Realnost je potpuno drugacija. Ba taj seleri kep je izgovor da igraci budu placeni manje nego sto vrede.
Stvari su postale jasnije kada je komesar najavio da ce zbog finansijske krize seleri kep biti smanjen, da bi se vlasnicima klubova, odnosno kapitalistima omogucilo da vode uspesne poslove. Drugim recima, da ce im pomoci time sto ce ih kaznjavati zbog prevelikih plata igracima. Ovo je na najbolji nacin dokazalo sta je zapravo seleri kap. Nacin da se igraci ucene, ili nateraju da prihvate manje plate a ne nacin da se kazne vlasnici koji trose previse novca na ugovore. Jedan od poznatijih kolumnista NBA (Mark Stein) napisao je da zapravo vecina NBA klubova ne posluje lose, vec da se salari kap smanjuje da bi vlasnici izbalansirali gubitke koje zbog finansijske krize imaju druge firme koje poseduju.
Potpisnik teksta je Dragan Stojadinović, nekada komentator NBA utakmica na niškoj Belle amie televiziji, dok je etrom vladala nedemokratska piraterija. To je bilo vreme najveće popularnosti NBA u Srbiji, doba Sakramenta i komentator je imao sasvim solidnu popularnost u ovom delu Srbije. Tekst je napisan juna 2011. godine.