Meni u čitavoj priči ne smeta što je Bobi odustao, nego što se traži razumevanje za njega, a zanemaruju se neke stvari.
Slažem se sa Bukmejkerom, lako pokazujemo emocije kada je tuđi džep u pitanju. Ja jesam i nostalgičan kada su ranije generacije u pitanju, ali sam isto svestan da je njihovo redovono odazivanje u reprezentaciju bilo splet raznoraznih okolnosti. Igračima iz 80-ih i 90-ih je reprezentacija bila jedina odskočna daska za inostranstvo, manji novac bio u igri, manji uticaj menadžera, medija, tehnike, nacionalnih liga... Generacije 60-ih i 70-ih su jedino mogle u inostranstvo da odu ako su reprezentativci, tada novac nije ni bio motiv za igranje.
Danas je drugo vreme i sigurno da bi od tih legendi iz prošlog vremena mnogo njih imalo drugačije ponašanje da su danas košarkaši. Svestan sam da je rizik Bobija i Nikole u milionskim brojkama i da su ni odlučili da mu se ne izlažu, postavili su prioritete. Sve je to u redu, ali sa druge strane, postoji i odgovornost ljudi koji vode taj tim prema igračima koji se odazivaju, kao i prema javnosti, na kraju i prema onima koji su ih postavili na ta mesta i očekuju rezultate.
Teodosić, Bogdanović, Kalinić.. samo što su polumrtvi izašli iz sezone koja je trajala predugo. Odazivaju se reprezentaciji od kada postoje kao igrači. Ako se Bobiju toleriše nedolazak na kvalifikacije, a računa se na njega na OI onda to mnogo nije u redu. Odmah danas je mogao Teodosić da traži da i njega poštede kvalifikacija, isto tako i svako drugi je mogao da traži bar poneki slobodan dan. To je ipak kolektiv, neka nepisana pravila moraju da se poštuju, da opšti interes uvek bude iznad ličnog i da nema povlašćenih.
Danas je smešno da govorimo o nekom moralnom posrtanju. To je kao nešto sramota, boriti se za ideale, imati neke obaveze prema prošlosti, budućnosti. U tog Bobana Marjanovića je uloženo dosta truda i novca u Srbiji. Otvarana su mu noga vrata, preko reprezentativnih selekcija i reprezentativnih trenera se vraćao više puta kada mu je karijera bila u krizi. On je danas slobodan igrač, bez ugovora i bez obaveza prema bilo kome. Odluku je doneo sam i moje je da je poštujem, ali isto tako mislim o njoj šta god hoću.
A, meni mozak tako radi pa mi padnu na pamet neke stvari i neka imena poput Dirka Novickog npr. Ili neki Oskar Šmit, koji se od reprezentacije Brazila oprostio u 38. godini života sa odigranih 326 utakmica. Bio je draftovan 1984. i nije želeo da ode u NBA iz ljubavi prema reprezentaciji, jer je do 1989. bilo zabranjeno da NBA igrači igraju u nacionalnim timovima. Pada mi na pamet i Dražen Petrović koji je poginuo dan nakon utakmice u kvalifikacijama između Hrvatske i Slovenije. On Hrvatskoj nije bio potreban za te kvalifikacije, jer su bili prejaki da se ne plasiraju na EP. Ali, on je insistirao da da primer ostalima, a tek je trebao da pregovara o nastavku NBA karijere i poginuo je na povratku sa tog meča...
Da zaključim, poštujem svačiju odluku, nek igra ko želi. Samo, baš iz tog razloga je potrebno da pažnju posvećujemo onima koji su tu za Srbiju, da njima pružamo javnu podršku, da se osećaju da su doneli ispravnu odluku, jer sigurno i oni imaju dileme. A, psovaćemo tom Teodosiću i majku i oca kad promaši dve vezane trojke, Bogdana kad opet zasere neki finiš, Kalinića kad počne da imitira Bjelicu...