Kratak (!?) osvrt na trenere naših predstavnika u ABA ligi (tekst sam započeo juče, pre nego što se pojavila informacija o odlasku Lazića):
Duško Vujošević je do aut linije ispred Partizanove klupe došao radeći kao dreser prvo u ekipi jedne beogradske osnovne škole, a zatim i u mlađim kategorijama Partizana. Cirkuski dreseri opasnih životinja za njega su obične seka-perse - ko je makar jednom promolio glavu u neko školsko dvorište, zna da su tinejdžeri mnogo opasnija sorta od kojekakvih divljih mačaka, a Dule ih je dresirao po 12-15 odjednom! Umesto bičem on puca glasom, umesto vatrom on žari pogledom. Tako strogo dresirani tinejdžeri uglavnom bi postajali odlični igrači (osim onih koji bi se slomljenog duha vratili da igraju u parkiću iza zgrade), a titule i uspesi Partizana su bili neminovni.
Kako se postaje košarkaški dreser sa trenerskom licencom? Potrebno je imati malo talenta, malo sreće, odgovarajući karakter i OKP.
Opsesivno-kompulzivni poremećaj
(1) (eng.
Obsessive–compulsive disorder
, OCD) je poremećaj ponašanja koji, između ostalog, može nagoniti njegovog "nosioca" da određenu radnju ponavlja nebrojeno puta i da bude opterećen svakom sitnicom. Ukratko, nagoni čoveka da stvari dovede u red, onako kako on zamišlja red, naravno. Nažalost, makar za našu košarku, OKP nije zarazan. Ta opsednutost detaljima je upravo ono što je nedostaje praktično svim našim trenerima mlađe i srednje generacije, a mislim da je krasila generaciju koju je u trenere promovisao profesor Nikolić.
Duško Vujošević je od svoje neuroze napravio karijeru, ali zaplet je daleko od holivudskog, nije Dule preko noći postao neočekivani heroj širokih narodnih masa, koji je svoj hendikep pretvorio u vrlinu u poslednjim sekundama meča za titulu i to direktno u lice Radetu Šerbedžiji ili nekom drugom bradatom zlikovcu. Ne, on je godinama gajio svog "osmog putnika" pod kožom, ubeđen da je samo on uvek u pravu i kada su se sve ostale kockice poklopile, mali parazit je isplivao kao pobednik i Duletu za sva vremena potvrdio da je u pravu - da je uvek u pravu! Ali da li je on zaista uvek bio u pravu..?
Sredinom dvehiljaditih, svaki trener u Evroligi je mogao biti siguran u tri stvari: 1) da će Dijamantidis nekako doturiti loptu do Batista, 2) da će se Jasikevičijus žaliti na svaku sudijsku odluku i 3) da će Vujošević po svaku cenu hteti poslednji napad u svakoj četvrtini (dobro, postojalo je i pod 4) da će Pini Geršon svake sezone biti par kilograma teži, ali to nije imalo mnogo uticaja na pravljenje taktike protiv Makabija). Takva jedna konstanta može biti velika pomoć kod spremanja taktike, Partizanovi igrači su redovno uzalud trošili faulove, i vrlo često primali poene iz slobodnih bacanja, a na drugoj strani u poslednjem napadu ne bi uradili ništa. Bilo je potrebno 4 ili 5 sezona da Vujošević potpuno odustane od ove ideje, za to vreme je Partizan gubio utakmice, a igrači živce. Ovo je samo jedan primer, sistematskih grešaka je bilo mnogo, pojedinačnih još više, ali to je normalno, tako se uči i sazreva i Dule je naučio i sazreo. Ili bolje reći njegov OKP je sazreo, jer se sad konačno koncentriše na prave stvari, one koje donose rezultat i napredak u igri mladih igrača. Problem je što je uz rast znanja i uspeh, rastao i ego... Zbog toga nam se košarka sa parketa preselila na klupske sajtove - odeljak Saopštenja i zbog toga većina naših najtalentovanijih igrača mora da trpi bič i vatru, umesto prijateljskog saveta uz pravilnu motivaciju. Neki misle da je tako bolje, ja ne mislim.
Milivoje Lazić je jedan od najcenjenijih pomoćnih trenera na ovim prostorima. I sve više mi se čini da je trebalo ranije da prihvati činjenicu da uopšte nije loša stvar biti vrhunski pomoćni trener... Tako bi bilo bolje i za njega i za Zvezdu i za sve ljubitelje košarke u Srbiji. Možda zvuči previše apokaliptično nakon samo dve odgledane utakmice, ali mišljenje ne baziram na igri Crvene zvezde, nego na ponašanju trenera. Ne sumnjam da Milivoje poseduje zamašnu količinu košarkaškog znanja, uostalom zvali su ga za pomoćnog trenera i hvalili brojni veliki treneri (čuj "brojni", ali tako ipak bolje zvuči), ali to jednostavno nije dovoljno. Pored znanja potreban je i odgovarajući karakter (poznato?). Za trenutak ću se ponovo prebaciti u polje psihologije i hrabro izjaviti da Milivoje Lazić nikada neće postati uspešan prvi trener jer mu nedostaje
socijalne inteligencije
(2).
Tokom godina provedenih u FMP-u, Partizanu i Crvenoj zvezdi, Lazića je postao čuven po pravilnom držanju leđa, rano osedeloj kosi i po tome što bi olovku i svesku, ili flomaster i tablu spuštao tek nakon što se utakmica završi. Mogli smo o njemu da mislimo kao o čoveku maksimalno posvećenom košarci - ili kao o robotu maksimalno posvećenom košarci, trećeg nije bilo. Nažalost, kada je konačno dobio priliku da se pokaže kao prvi trener, na radost onih koji su o njemu mislili ono prvo, ispostavilo se da su u pravu bili oni koju su mislili ono drugo... Bilo je dovoljno čuti dva tajm-auta i sve dileme su bile otklonjene. Jedna je stvar pripremiti ekipu, pokazati igračima akcije i odraditi skauting, a sasvim druga povesti vojsku u pobedu. Postoji najmanje pet načina da se izgovori rečenica "Ne odustaj u odbrani, trči za igračem, ne može bre Marko da čuva dvojicu!". Evo da probam: 1) može besno, kao pred srčani udar - Struja Lukajić stil, 2) može gospodski, lagano, sa naglašenim krajem rečenice uz tresak table o pod - Duda Ivković stil, 3) može razočarano, uz odmahivanje rukama kao da se dižu ruke od svega - Željko Obradović stil, 4) može učiteljski, kao da se priča deci, uz izazivanje osećaja sramote kod igrača - Vlade Đurović stil, 5) može kao da se igraču postavlja pitanje "ko si ti i šta radiš ovde" - Kari Pešić stil, 6) a može i bez trunke emocije tako da nema nikakvog efekta - Milivoje Lazić stil.
Nedostatak socijalne inteligencije dovodi do toga da čovek ne ume da izrazi emocije, ne ume kod drugih da ih prepozna, kao ni da ih izazove. To umanjuje sposobnost kvalitetnog timskog rada, a posebno menadžersko-liderske sposobnosti. Odgovarajući karakter je često važniji od samog znanja, a takvih primera u košarci ima pregršt. Tokom devedesetih, kada je reprezentacija Jugoslavije igrala prelepu košarku, a komandant bio Željko Obradović, moj ćale je posle svakog tajm-auta imao običaj da kaže: "Da mi je da jednom čujem šta im on to svaki put kaže na tajm-autu... Pre toga ne mogu da se sastave, a onda im on nešto kaže i odjednom zaigraju, naprave dva'es razlike i gotovo." Kada je u modu ušlo snimanje tajm-auta i kada je matori konačno dobio priliku da čuje Žocove magične reči, prokomentarisao je: "Šta? To je to!? 'Igrajte malo ozbiljnije!' Pa to sam mogao i ja da im kažem..." Naravno, zna matori da nije mogao on da im kaže, ne na pravi način. Obradovićev Panatinaikos je igrao pika i imao dobru rotaciju u odbranu, zahvaljujući tome su harali Evropom. Daleko od toga da je Obradović košarkaški iliterata, ali njegova glavna snaga nije na papiru, nego u komunikaciji sa igračima. Nažalost, mislim da Milivoje Lazić nedostatak tog znanja nikad neće moći da nadoknadi poznavanjem košarkaške teorije.
Miroslav Muta Nikolić je, kao što reče njegov kolega Papazov pre nekoliko dana, košarkaška legenda. Poznat je pre svega po govornoj mani, teatralnosti na utakmicama i van njih, kao i po potpunom nedostatku košarkaških rezultata. Dobro, ovo poslednje nije baš tačno, ali Nikolić se svojski trudi da i mi koji pratimo njegovu karijeru preko 15 godina zaboravimo da je ikada imao trenerskog uspeha. Njegov najveći doprinos košarci nisu titule koje je osvojio devedesetih, niti pomoć koju je pružao Željku Obradoviću na mestu prvog trenera reprezentacije (rekao bih da mu je jedini zadatak tada bio da iznervira Žoca kako bi se ovaj izdrao na njega, a ne na igrače), već izbacivanje u prvi plan igrača koje su drugi treneri propustili. U početku je to bio jedan od mojih omiljenih igrača - Milenko Topić, a sada isto pokušava sa Jovićem, Birčevićem, pa i Miljenovićem. U javnosti je pokušao da se predstavi kao ludi genije, čovek koji nema dlake na jeziku, priča i šta jeste i šta nije primereno, ali koji je košarkaški neprikosnoven. Prvo jeste uspeo, drugo nije. A zašto?
Skretanje pažnje na nečiji fizički nedostatak, kao što su klempave uši, nespretnost ili govorna mana, nije lepo, a može stvoriti i ozbiljne psihološke posledice kod deteta koje ima tu manu. Ipak čovek koji je prihvatio nadimak "Muta" i sa ponosom ga nosi je svakako neko ko nema komplekse. Hmmm... Muta je u prvi košarkaški plan došao sredinom devedesetih kada je umalo Partizanu skinuo krunu vodeći "neki tamo" BFC Beočin. Nakon toga je usledio poziv na mesto prvog pomoćnika u nikada jačoj reprezentaciji Jugoslavije i tri titule prvaka Jugoslavije, sa Partizanom i Budućnošću. Da li je iko smeo da sumnja da je Jugoslovenska košarka dobila novog vrhunskog trenera? Po Mutinom mišljenju nije, on je sebe ubedio da je jedan od najboljih, a moram priznati i mene je. Jedina je razlika što on to i dalje misli, a ja znam da nije u pravu.
Govorna mana se, u većini slučajeva, vrlo lako leči, uz rad sa logopedom dovoljno je godinu dana da nestane svaki njen trag. Dakle, potrebno je uložiti malo truda i vremena i jedna ozbiljna mana
(3) može biti uklonjena. Muta nije želeo da ga uloži, on je ubeđen da je najbolji i da nema potrebe da radi na sebi, ni na govornoj ni na košarkaškim manama. Verujem da je taj nedostatak želje za usavršavanjem glavni razlog što je poslednju titulu uzeo pre 13 godina. Odmah iza je želja za boemskim životom. Pošto mu je košarkaško znanje tanko, a motivatorske sposobnosti polako lape, jedino što mu preostaje su sitni trikove kojima povremeno skine skalp neke ozbiljne ekipe i tako prividno održava svoj košarkaški kredibilitet. Ipak, dovoljno je poslušati samo jedan njegov tajm-aut i shvatiti da on više ne zna šta bi rekao igračima, košarkaški je potrošen. Ozbiljnu igru njegove ekipe već godinama nemaju, a dovođenjem par mlađih igrača svake godine pokušava da zamaskira činjenicu da su svi ostali igrači u ekipi provereni luzeri. Pod tim ne mislim da su loši igrači ili da imaju taj čuveni "gubitnički mentalitet", šta god to značilo... Mislim da Borisov, Krstović, Marković iza sebe nemaju ni jednu sezonu ozbiljnog rada. Sva trojica su odlično tehnički i taktički obučena, prva dvojica imaju i sjajne fizičke predispozicije, dok je Stiven vrlo talentovan i asistent i šuter, ali ipak im nedostaje ozbiljnog rada na usavršavanju detalja koji prave razliku između dobrih i vrhunskih igrača. I tako Muta svake godine, napravi istu koncepciju tima, podigne lestvicu visoko, a onda kada plodovi njegovog nerada postanu svima vidljivi, napravi još neku od svojih velikih medijskih predstava i nastavi da pliva. A to mu je izgleda dovoljno, ne zanimaju njega više titule, nema on komplekse pa da mora da se dokazuje.
(1) Nisam psiholog i nisam dovoljno upoznat sa terminologijom i klasifikacijom, moguće je da grešim i da OKP nije poremećaj ponašanja, u raznoj literaturi sam našao drugačije definicije, tako da sam se uhvatio za onu koja mi je zvučala najlogičnije. Uostalom, ovo nije dijagnoza nego laičko mišljenje, tako da mislim da i nije preterano važno. U svakom slučaju, evo jednog vica koji lepo objašnjava OKP:
sede dva čoveka u čekaonica kod psihologa i jedan pita drugog, "Zbog čega si ovde?". "Imam KOP", odgovara drugi. "Šta ti je to?" "To je isto kao i OKP, samo su slova poređana po abecednom redu, kako i treba da budu". I kratko obaveštenje za one koji misle da je pominjanje OKP-a može biti uvredljivo - nemam nameru da vređam i ja patim od ovog poremećaja.
(2) Socijalnu inteligenciju ne treba mešati sa logičkom inteligencijom, onom koja se kvantifikuje koeficijentom inteligencije (IQ), te dve stvari nisu u relaciji. Mnogi najveći logički umovi kroz istoriju su bili "socijalno retardirani", autistični. Dovoljan je primer Ajnštajna, za njega bar svi znaju.
(3) Da dam i Muti fusnotu, da se ne uvredi, kao što se vređa svaki put kada se bira selektor, a njega "nepravedno" zaobiđu. Govorna mana je ozbiljan nedostatak u komunikaciji i u poslu u kome je komunikacija izuzetno važna može da napravi razliku između prosečnog i vrhunskog trenera. Imam utisak da ga često ni domaći igrači ne razumeju dobro, a kamoli strani kad pokuša da upotrebi one tri reči engleskog koje zna. Uz sav trud, nekad je jako teško ozbiljno shvatiti čoveka koji se nije potrudio da nauči pravilno da govori.