Potpuno se slažem sa Dachinim komentarom, na stranu sudijska priča i nedostatak kvaliteta za bilo koji meč Eurobasketa, a da ne pričam o potrebnom nivou za jedno ovakvo finale, jednostavno smo morali da smognemo snage i, što je još važnije, koncentracije da ih slomimo na 82 - 80, 3:37 do kraja meča. Na licima naših igrača, najviše Mačvanovom i Lučićevom, mogli smo vrlo jasno da vidimo da su baš onakvi kakvim ih je Nedović opisao u najavi finala, kao "gladni kerovi", apsolutno spremni da rastrgnu protivnika koga su posle mnogo muka uspeli da stignu i prestignu... Nažalost, od tog trenutka se sve složilo kako niko nije želeo, niti očekivao, kada nam je najviše trebao mir i prisebnost, pravimo takve greške koje Slovencima omogućavaju da bez igre stižu u egal, a kasnije i vraćaju prednost. Kada govorimo o konkretnim situacijama i toj potencijalnoj "jednoj lopti" koja je prelomila meč, pored Kuzmićevih promašaja sa penala na 82 - 82, sudije lome meč u korist Slovenaca 1:37 do kraja kada ne sviraju faul nad Lučićem u borbi za loptu prilikom promašaja "nenormalnog" Prepeliča (čovek pogodio 5 od 6 šuteva preko ruke/ruku iz idiotskih pozicija), a potom i dosuđuju faul pri šutu za 3 poena takođe na Prepeliču. Ok, kontakt, naposletku jeste bio, ali nije uticao na izvođenje šuta. Ne može kriterijum za suđenje da bude isti u prvih 10 minuta i poslednjih 2, finale je u pitanju i sudije su u obavezi da puste otvoreniju borbu, da ne trpaju prste i sumnjivim odlukama utiču na rezultat (lome ga). Ne kažem da bismo prelomili meč i da je Lučić gađao ta dva penala na 84 - 82, ali bismo bar bili bez pritiska jurnjave 4 razlike, i to trojkama, kako je to učinjeno. Sve sudijske pizdarije su mogle i morale da budu "pobeđene" mirnom i koncentrisanom glavom, da samo poguramo protivnika sa u ponor kad smo ih već doveli da ivicu provalije. Nedostajalo je iskustva, a izgleda i suvog kvaliteta, jer, nama su tu 4/4 igrali, između ostalih, Štimac, Birčević, Micić, Gudurić... Bogdan na kraju nije imao dovoljno energije da prodorima pokuša da ispegla rezultat već se, onako iscrpljen, bacio na kocku pokušajima za tri poena preko ruke protivnika. Nismo imali strpljenja da u poslednjih dva minuta polako rešavamo situacije u napadu i agresijom na koš dovedemo sebe bar na liniju penala, već je sve otišlo na šut spolja.
Na kraju, propustili smo OGROMNU PRILIKU da napravimo neverovatan uspeh sa timom koji je ispraćen na EP sa utiskom da je i 1/8 finala pod znakom pitanja. Sinoćna partija Slovenije je njihov maksimum, pokazali su daleko više od onoga što realno mogu da pruže, dok smo mi držali priključak, potom egal i vođstvo, imali pobedu na tacni, ali nismo imali završni udarac kao što bi iskusne ekipe to trebale da zadaju. Ne može da me prođe utisak da smo bolja ekipa od Slovenije, da smo to sinoć i dokazali, ali da je kosmos sinoć uredio epilog koji nas je sve koji smo verovali do kraja da možemo da dobijemo, ostavio u velikoj tuzi.
Koliko god realnost bila da smo sa ovim timom postigli više nego što smo mogli da pretpostavimo, dominantan osećaj je da smo mi izgubili titulu Evropskog prvaka, a ne da su je Slovenci osvojili. Nadam se da će naredne godine i budući Eurobasket šampionati doneti neku sličnu priliku da ponovo doživimo sreću kakvu smo doživeli 2001, 1997, 1995... Ipak je NBA reprezentacija neki drugi svet, i teško da ćemo dočekati neki novi Indijanapolis, zato su Eurobasket finala zlatne šanse da konačno Sale doživi uspehe koje je kao igrač iznova i iznova ponavljao.
Do nekog narednog finala, MOMCI, HVALA VAM ZA FENOMENALNIH 17 DANA!