INTERVJU RANKA ZERAVICE
U Podgorici je u petak, subotu i nedjelju održan ''Basketball clinic 2014'' na kojem su predavale neka od velikih košarkaških imena bivše Jugoslavije. Božidar Maljković, Slavko Trninić, Draško Prodanović, Vladislav Lučić, Bogdan Tanjević i, živa trenerska legenda, Ranko Žeravica, podijelili su sa crnogorskim trenerima dio svog velikog iskustva, kao i savjete za unaprijeđenje njihove karijere.
Ranko Žeravica je rođen 1929. godine u Dragutinovu (Srbija), a u preko 50 godina trenerske karijere sa klupe je, između ostalog, predvodio Zvezdu, Partizan, Barselonu, Saragosu i nekoliko italijanskih klubova, dok je najveće uspjehe napravio sa reprezentacijom Jugoslavije. Žeravica je 1970. godine kao selektor uzeo zlato na Svjetskom prvenstvu, a 10 godina kasnije okitio se i najsjajnijom olimpijskom medaljom. Dva puta je bio srebrni na evropskim prvenstvima, a po jednom na Olimpijskim igrama i Svjetskom prvenstvu, sa kojeg ima i jednu bronzu.
Čuveni trener je svoje predavanje u podgoričkoj Gimnaziji ''Slobodan Škerović'' počeo pohvalivši crnogorske trenere (Pavićevića, Varajića, Ivanovića), a poseban akcenat je stavio na jedan uspjeh Miodraga Baletića:
''Baletić je 2001. godine sa univerzitetskom reprezentacijom u Dalasu podigao šampionski pehar zahvaljujući sjajno sprovedenim pripremama. U finalu je Jugoslavija tada igrala sa Kinezima, u čijem su sastavu bile buduće NBA zvijezde Jao Ming i Vang Žiži, i koji su u polufinalu savladali Amerikance. Baletić je od nepoznatih, ali ambicioznih igrača izvukao maksimum i na kraju pobijedio azijski sastav sa 40 poena razlike, rekord u finalima!''
ŠUT
Žeravica je nakon pohvala na račun Baletića i njegovog načina rada, krenuo da crnogorskim trenerima stavlja do znanja koji su problemi u današnjoj košarci. Kao najveći je podvukao šut, tj. hronični nedostatak kvalitetnih šutera:
''Trening mora biti dobro organizovan, racionalan i postavljen na osnovu željenih ciljeva, a posebna pažnja MORA da se posveti šutu, ne samo iz daljine, već i iz neposredne blizine košu. Šut za dva poena jednostavno mora biti preko 50 posto na utakmicama!''
Iskusni stručnjak je naveo primjer sa jednog treninga crnogorske reprezentacije sa treninga na Zlatiboru:
''Selektor je sat vremena vježbao akcije, iz kojih su igrači dolazili do dosta dobrih pozicija za šut. Ipak, od 20 napada, samo su 3 ili 4 završeni košem. Zašto vježbati akcije ako šut nije dobar? Pitam se da li je u tom slučaju možda bilo bolje tih sat vremena posvetiti šuterskom treningu?''- zaključio je Žeravica, podvlačeći da je šut osnova košarke:
''Košarka se igra za koš i uvijek za koš više. Odbrana je sredstvo koje doprinosi uspjehu, ali napad i dobar šut donose trijumfe. On zavisi od drskosti i samopouzdanja, a te karakteristike se izgrađuju samo ako igrači shvate da je šut najvažniji u košarci.''
UIGRANOST EKIPE
''Za ostvarivanje dobrog rezultata neophodno je da ekipa bude dobro uigrana'', nastavio je svoje predavanje Žeravica, '' Baletić je znao da spora igra odgovara visokim Kinezima i zato im serijom brzih kontranapada nije dozvolio ni da postave odbranu, zatekavši ih potpuno nespremnim. Isto važi za veoma lošu igru velikog broja ekipa danas protiv zonske odbrane. Najbolji napad na zonu su kontranapadi - tj. nedozvoljavanje protivniku da je uopšte postavi. Zato je najbolje da treneri svoje timove uigravaju na dva koša, ne na jedan, ja sam protivnik toga.''
Žeravica je naveo jedan interesantan primjer kako bi potkrijepio svoju tezu:
''Real je igrao izuzetno brzu košarku, a potom je stigla moda da se igra sporiji i kontrolisan napad. Ja sam sproveo istrživanje u kojem sam analizirao više sezona madridskog tima, iz perioda brze i kontrolisane igre i došao sam do zaključka da je Real igrajući brzo i sa više kontranapada imao 6 do 8 izgubljenih lopti manje po meču, nego kasnije kada je odlučio da igra kontrolisanim ritmom!''
IGRAČU TREBA NAĆI PRAVO MJESTO NA TERENU
''Trener mora da zna da igrača postavi na pravo mjesto, da mu izabere adekvatnu poziciju i ulogu u kojoj dolazi do izražaja. Igrač često dobija pogrešnu ulogu i njegov potencijal ostaje neiskazan. Trener ponekad mora da donese takve odluke, kao što sam ja uradio protiv SSSR-a kada sam ''izvukao'' Koraća, ostavivši Skansiju prostor ispod koša, što nam je tada donijelo pobjedu, ali generalno igrači se ne smiju žrtvovati zbog tima, nego je neophodno postaviti ih na mjesto koje im odgovara.''
Legendarni stručnjak je kao veliki problem savremene košarke naveo ''prepumpani'' ego trenera:
''Treneri često misle da od njih sve zavisi. Pa zavisi dosta, ali su igrači ipak najvažniji - važniji i od trenera i od taktike. Trener ne može sve predvidjeti, ne može uvijek znati kako će odbrana reagovati, pogotovo u posljednjim sekundama utakmica. Zato bravura trenera mora biti u tome da iskoristi igrača, da ga ''vaspita'' da na najbrži način, kao nekada Slavnić, sagleda situacije na terenu i što brže pronađe rješenja. Trener mora da podigne individualne vrijednosti košarkaša do perfekcije i da izrađuje tehniku prema njihovim potrebama. To je izuzetno teško, ali to je, u stvari, trenerski posao. Tek onda se pravi taktika, jer ona koja donosi dobre rezultate nije kopiranje drugih, već maksimalno iskorišćavanje kapaciteta igrača na rapolaganju.''
Kako bi bolje objasnio svoju misao, Žeravica je naveo pra primjera iz ličnog iskustva:
''Ćosić je bio visok i vižljast košarkaš - jasno je bilo da njemu ne odgovara kontakt igra. Takav igrač je morao da često koristi finte i da se udaljava od protivnika i šutira i na tome smo radili. U suprotnom, ukoliko imate krupnog i snažnog centra, naučićete ga da traži kontakt sa protivnikom i na taj način postiže koševe. Bez individualnog treninga se ne može ništa postići, pogotovo sa centrima. Igrač da bi napredovao mora da igra i basket 2 na 2 i 3 na 3 preko ljeta. Na jednom treningu košarkaš maksimalno šutne 12 do 13 puta, tokom jednog sata igre tri na tri desi se da šutne i do 60 puta, tako se bolje navikava da se suoči sa različitim situacijama tokom utakmice i raste mu samopouzdanje.''
Žeravica je naglasio da u timu mora postojati hijerarhija:
''Nijedno veliko takmičenje nikada nije osvojio tim sa 12 jednakih igrača. Uvijek se isticao jedan, dva, maksimalno tri pojedinca. U timu mora postojati hijerarhija i svako mora da zna svoje mjesto.''
Olimpijski i svjetski prvak sa Jugoslavijom je kazao i da su česte izmjene koje nerijetko gledamo na košarkaškim terenima nepotrebne:
''Zamislite da tokom jedne fudbalske utakmice fudbaler ne može da izdrži da trči 90 minuta? Trener mora da osposobi igrača da na terenu provede 40 minuta. Česte rotacije i izmjene su samo moda, ukoliko se igrač ističe treba da držati na parketu.''
RAD SA MLADIMA
''Danas je izuzetno teško biti trener najmlađima. Tehnologija je uzela danak, djeci se nude mnoge novotarije, igrice i slično. Djeca se bave sportom jer je to moda, oni dođu, treniraju, ali mentalno nisu prisutna, što usporava njihovo učenje. Danas djeca kada završe trening više ne razmišljaju o košarci, niti gledaju utakmice kući, što je veliki problem. Da bi postao igrač moraš gledati košarku, a svega dva-tri klinca iz cijele ekipe danas to rade. To je nešto na čemu se mora poraditi.''
Žeravica je kao problem u radu trenera naveo i miješanje roditelja i agenata:
''Agenti trenutno imaju veći uticaj na košarkaše, nego sami treneri, koji to moraju da znaju i da se tome prilagođavaju, stvaravši nove metode kako bi motivisali mlade igrače. Problem su i preambiciozni roditelji ili roditelji koji hoće da na silu od svoje djece naprave igrače. Na primjer jedan naš dobrostojeći biznismen mi je poslao svog sina u Saragosu da od njega napravim igrača. Mali nije bio Bog zna kako talentovan, a jednom sam ga poveo na utakmicu Real - Barselona. On je nakon par minuta uzeo telefon u ruke i počeo da igra igrice. Nakon meča sam rekao svom sinu da ga odmah vrati nazad. Kad te ne interesuje utakmica Real - Barselona, jednostavno ne možeš igrati košarku.''
KOMUNIKACIJA
Žeravica je jedna dio svog predavanja posvetio, po njegovom mišljenju, najvažnijem kvalitetu koji današnji treneri moraju da imaju - dobroj komunikaciji:
''Jedan veliki španski klub je sporovodio istaživanje, pokušavajući da shvati zašto u modernom sportu toliko često dolazi do smjene trenera. U tom cilju su pozvali i mene i pitali me šta je to što najvažnije danas za trenera, koje to karakteristike on mora da ima da bi što duže boravio na klupi. Ja sam bez oklijevanja rekao - KOMUNIKACIJA. Ako imaš lošu komunikaciju sa najboljim igračima - blizu ti je kraj. Ako imaš lošu komunikaciju sa slabijim igračima, trajaćeš malo duže, ali će ti opet doći glave. Ako imaš lošu komunikaciju čak i sa ekonomom, koji je tu oduvijek, i ima određeni uticaj u klubu, on će te ogovarati i to će te kad tad koštati posla. Danas je najvažnija komunikacija, sa svima, počev od uprave, preko medija, pa do sekretarice kluba.''
Reprezentacija Srbije 2014
Da ne primimo, a možda ga i damo nekako. 
