Prespavah, pa sumirah.
Mi smo Srbi, majke mi moje, čudan narod. Kako se samo šokiramo kad vidimo da nas je neko ispalio. Kako smo sve nešto zblanuti, pa se okrećemo, blenemo, a oko nas nikog sem nas samih. Pa onda, najedared, shvatiš da je odgovor sve vreme bio tu, da si ga rukom dodirivao, ali da ti je šejtan zamazo oči, ponudio ti šarenu lažu, a ti je zgrabio pa ližeš.
I ne samo da je ližeš, nego ti sve bale cure.
Ako možeš bratu nogu da poturiš, prvi si, ako ćeš batinom na druga svog potrčaćeš… dali ti šargarepu a ti kao magarac za njom. Nit gledaš, nit mariš. Samo mi cilja daj, daj cilja da ga se do’vatim, sve ću vas pokarambasam, samo mi upri prstom u ravninu ciljnu.
A kad tamo, a ono međutim…
Nit cilja, nit protivnika, nit publike, nit ljudi… samo ti sam samcijat sa bratom kom si nogu poturio, drugom kog si batinom mlatnuo. Samo vas trojica, sa vašim lažnim trofejima, posramljeni i bedni.
I gle, eno dreke…
Ma jasno se čuje tu preko polja kako se neko raduje, sve cika i dreka. Priđeš da vidiš, kad tamo ovi što su ti oči mazali, što su te dočekivali i iluzijom hranili, svi oni eto na gomili gde slave. A ti, sa magarećom facom, pitaš: “Jelte, ovaj, pa zar ne piše s onu strane reke velikim slovima CILJ? A ne, moliću lepo, s ovu strane reke… Niko ništa nije reko da ima i na ovu stranu kakva staza…”
A oni ti ogrnu pobednički šal, njihov, lepši od tvog, pa ti kažu: “Evo, sledeće godine ćemo na tu stranu, jel važi”?
I ostane dreka iza tebe, drugi slave, a ti polako kući…
Kući braco…
Imaš tamo komšiju do sebe da ga okriviš, imaš svoju samoću i svoja četiri zida da crveniš a da te niko ne vidi.
I da… sledeće godine ćeš znati… evo, ta fina gospoda ti je lepo rekla da je sledeće godine cilj na onu stranu…
Kako je lepo da znaš, da je sledeće godine baš tu, na tom mestu. Kako je toplo i lepo znati… Nego, samo brat i drug da ne čuju… pobrinuću se da ne čuju…
...ako nije tako odsecite mi ruke i pretvorite me u kamen...