Evropsko prvenstvo - Slovenija 2013

Spustila se zavjesa na još jedno Evropsko prvenstvo, smjestivši među nezaboravne velikog Parkera i veliku francusku generaciju.To je ono po čemu će ostati upamćeno ovo takmičenje, a ne po otkazima, iznenađenjima i razočarenjima. Pamte se uglavnom pobjednici, a francuski džentlmeni to svakako jesu.
 
Za nas, ljubitelje košarke, bila je ovo jedinstvena prilika za košarku u izobilju, ne samo da gledamo nego i da fantaziramo, forumašimo...
 
Možda je broj od 24 ekipe na takmičenju previše, kvalitet jeste razvodnjen, turnir je gladijatorski za ekipe i igrače, koji odigraju valjda 11 utakmica za 18 dana. Opet mogućnost da pogledam i do 50 utakmica za ovako kratak period čini za mene ovaj događaj jedinstvenim, i bez obzira na sve otkaze, i dalje najkvalitetnijim evropskim takmičenjem. Moguće je i da sam subjektivan, ipak je mene reprezentacija odgojila i uz nju i njene uspjehe sam i zavolio košarku više od bilo kog drugog sporta i drugog hobija.
 
No da se vratim na prvenstvo. Galimatijas svega i svačega, siguran sam da svako može naći pozitivne i negativne strane, uzeću samo najjače utiske bez želje da dajem neke konačne sudove.
 
Francuska, svaka čast. Ili bolje rečeno konačno i zasluženo. Trijumf jedne genaeracije, jednog studijoznog i kvalitetnog rada koji je još najavljen trijumfom na U-18 EP 2000. godine. Generacije koja je podarila Evropi jednog od najboljih plejeva ikada, sigurno najboljeg evropskog beka u NBA ikada, Tonija Parkera. Salve aplauza koje je dobio sinoć podsjećaju na one koje je dobio Dirk 2005. kod nas, dokaz su veličine ovog momka. On jeste srce i duša ove ekipe, ali ne i njena jedina snaga. Vanserijski su svakako i Dijao i Batum, ostali se godinama uče kako da budu korisni i podrška nosiocima. Zato je i vrijednost jednog Pjetrusa u ovoj ekipi Francuske mnogo veća nego u drugim ekipama u kojim je igrao, svoje uloge imaju i Želabal, De Kolo i drugi. Jednostavno hijerarhija se zna godinama, pitanje je samo kako će odigrati glavni, a kako sporedni glumci. Ove godine je grupa izuzetnih džentlmena (ostaje mi samo dilema o utakmici s nama) je uspjela da u datim okolnostima bude najbolja i upisala se zlatnim slovima u istoriju. Još jednom zasluženo.
 
Litvanija. Huh, šta reći. Srebrna medalja, kad se podvuče crta odličan rezultat, bolje nego na prošlom EP, održan kontinuitet trofeja, a opet dosta upitnika nad glavom. To jednostavno nije ona igra, osim Kalnietisa nema beka, šuterski slabo, dosta tvrdo. Dobijena medalja izgubljen identitet. Ništa ni od Valančunasa nismo vidjeli. Njihova igra je mnogo više ličila  na naš stil nego na njihov. Više spretno i srećno sačuvali glavu protiv BiH nego što su znali. Opet bili pravi kada je to trebalo, iskoristili povoljan raspored i rasplet i uzeli medalju. Predstoji im dosta rada da se vrate svojoj školi, mada sam siguran da neće upasti u zamku samozadovoljstva kao mi 2009. Ipak je malo tako nerealnih.
 
Španija. Rekao bih u skladu sa kvalitetom rezultat. Oni jednostavno nisu bili za zlato, da nisu birali mogli su do srebra, ovako je Francuska ipak bila jača. Znam da su navukli gnjev nezavisnih gledalaca kalkulacijama, floperskom igrom i glumatanjem, ali to je prije svega ekipa koja je u mnogo čemu reper i mjera. I kada njih komentarišem ne dam da preovladavaju emocije, jer ako na nekoga trebamo da se ugledamo u mnogim aspektima to su oni. I igrački i strateški.  Ako hoćemo da znamo kakvog beka da napravimo imamo role model Rudija, kako iskoristiti visinu i znanje u stilu jednog Marka Gasola, tehnika Serhija Rodrigeza, principi odbrane i napada. Jedino što je falilo ovoj ekipi je što kvalitetom nije bila izbalansirana. Unutrašnja linija osim Marka Gasola nije imala da ponudi skoro ništa, pa čak nisu imali ni adekvatna krila. Dugo su dominirali Evropom, mislim da se i tome nazire kraj, sa odlaskom generacije 80. naći će se u problemima. Koliko god dobri bili, a svakako jesu, teško će igrači tipa Rubio, Rodrigez i ostali nadoknaditi već jasno Hall of Fame-re Navara i Gasola. To pokazuje da i pored vrhunskog rada, ono nešto što se ne rađa svaki dan - nesvakidašnja koncentracija kvaliteta - donosi iskorak. Kao kod nas u generaciji 67-68, ili Francuza u generaciji 82.
 
Hrvatska. Nisu osvojili medalju, ali ovo za komšije može da bude veliki podstrek. Godinama izbacuju ponekog ekstra talenta, ali nikako da ih ukomponuju u tim. Ako su pametni da ne prave pritisak na svoju ekipu i oslobode se mitova o Ćosiću i Draženu, moći će nadograditi ovu ekipu i iskoristiti timski duh da budu legitimni kandidati za medalje u godinama koje slijede. Imaju potencijale što nadolaze, imaju i dosta već prekaljenih EL igrača, rekao bih da ako trebaju na nekog da se ugledaju to je ekipa Grčke u periodu 2005-2006.
 
Nastavak slijedi u drugim postovima....
 
 
 

Da nastavim dalje...

Slovenija. Glavni utisak je da opet nisu uspjeli. Jednostavno i za njih je Francuska bila previsoka prepreka. Da im se žrijeb drugačije otvorio sigurno su mogli do medalje. Ispada da je poraz od Hrvatske bio ključan za njih. Doveli su najbolje što imaju osim Lorbeka (Udriha i Vajačića prosto ne računam), izbacili su par igrača na koje će se oslanjati u budućnosti. Za koliko će to biti dovoljno vidjećemo. U godinama koje slijede biće nezgodni, ali je očigledan nedostatak kvaliteta i u perspektivi.
 
Ukrajina je doživjela da bude ispred Rusije. Imaju zagarantovana dva naredna takmičenja. Njima je izigrao bingo.
 
Italija je bila dobra. Stvarno jeste imajući u vidu čime je raspolagala. Njih je ubio nedostatak bilo kakvog kvaliteta na unutrašnjim pozicijama i dužina takmičenja. Na kraju sam bio srećan što igramo sa njima. Njihovi bekovi su sigurno bili najizraubovaniji igrači na turniru. Surovost sporta je pokazala svoje pravo lice kod njih i Letonaca. Dali su sve od sebe i na kraju nidu uspjeli. Ipak ne sumnjam u italijansku košarku. Vratiće se i oni.
 
Letonija. Najviše mi je žao ove ekipe. Jedinstven i endemični sistem u današnjoj košarci. Istovjetno postavljen od pionira do seniora. Predivna košarka, ko kaže divlja od mene može biti samo banovan , samo u njihovoj ekipi igrači tipa Janičenoks, Strelnieks i Freimanis mogu biti nosioci. Kakva bi to bila nagrada da su oni otišli na SP. To bi bila kopija Novog Zelanda iz 2002. Šteta.
 
Od ostalih vrijedno je napomenuti za mene odlična izdanja prije svega Đedovića pa tek Teletovića iz BiH, Tejlora iz Švedske, neke nove klince iz Njemačke, par surovih, a vjerovatno i sirovih partija Veselija, Belgiju kao iz vremena Obradovića 97. godine.
 
Razočarenja brojna. Šta reći o Rusiji koja se raspala kao kula od karata, ne na prvenstvu nego prije njega, Turska sa onakvom unutrašnjom linijom, ali sa takvom bekovskom linijom da Litvanija za njih ima svemirce, Grčka koja je skupo platila poraz od Finske i to sa realno samo jednim otkazom - Kalatesa, mediokritetni Izrael.
 
Kada se svedu računi, definitivno pojedinačni kvalitet nije dovoljan da se uradi nešto na takmičenju. Još jednom je sistem, hijerarhija igre, atmosfera, nestatistički parametri odnio prevagu i donio trijumf. Takođe, ma koliko otkaza bilo, kvalitet takmičenja je bio takav da ovo što dominira kod nas na ABA nivou ne može niti da pomisli da tako može da igra na prvenstvu. Ne samo to, ni mnogi igrači koji imaju važne role u mnogo jačim takmičenjima nisu mogli da dođu do izražaja, nisu individualnim kvalitetom donijeli prevagu, odlično su zaigrali oni čiji je individualni kvalitet stavljen u pravi kontekst. Sve ovo dovoljno govori gdje smo i koliko moramo da radimo.

O nama na nasoj temi...
 

Sta mislite hoce li se Parker poslije ovog uspjeha Francuske kosarke povuci iz reprezentacije ili postoje sanse da ga i dogodine gledamo na SP u Spaniji?

Može li neko da postavi snimak polufinalne utakmice Francuska-Španija? Barem drugo poluvreme.