Evo, završi se prvenstvo pa da napišem koju.
Prije svega čestitke našim momcima na osvojenoj bronzanoj medalji, poptuno zasluženo u odnosu na prikazano na EP. Realno, rekao bih da smo kvalitetom druga ekipa na šampionatu, odmah iza Turske, ali tako se namjestio žrijeb i treba biti zadovoljan i ovom medaljom, davno smo mi prestali da imamo tapiju na medalju sa ovih prvenstava, a posebno u ovim starijim uzrastima. Medalja nije reper niti garant dobre karijere nijednog igrača ali je važna za generalni presjek stanja rada u našim klubovima i savezu, a ona ipak pokazuje da smo sa ovim godištima bolje radili nego sa 3-4 prethodne generacije, ma koliko voljeli da kukamo kako propadamo.
Takođe, a i ranije sam pominjao, veoma veoma važno je i to što Španci nisu pokazali ništa posebno, iako i dalje izbacuju tehnički kvalitetniju djecu od nas, ni njihova radionica više ne radi kao podmazana, to je jasno. Nadam se da će se to odraziti na već ustaljeni trend da djeca odavde više ne trče kao ludi u Španiju kao obećanu zemlju, bar da promisle dva puta prije nego što odu, možda će ih i tamo trenirati neke Guše, Mijatovići (kako čuh u nekoj priči kao opravdanje) ili će ih jednostavno neko trenirati bez dovoljno želje i strasti.
Elem, da nastavim dalje o prvenstvu. Nekako sam prije prvenstva imao mutnu sliku šta i kako, od sastava tima do primarnog cilja takmičenja. Sada mi preovladava mišljenje da se na ovom takmičenju mora igrati sa maksimalnim takmičarsim ambicijama, nema tu priče o nekom razigravanju, izvlačenju igrača iz drugog plana, ovo više nisu djeca, to su momci koji već imaju po dvije sezone seniorskog programa i oni taktički moraju da budu na nivou. To, naravno, ne opravdava činjenicu da selektor skoro da i nije rotirao, ali o tome naknadno. Znači, igrači već sada moraju da znaju da utakmica nije mjesto za razne eksperimente, igraj ono što znaš, na treningu usavršavaj ono u čemu si loš. I sa tog aspekta, Janković danas jeste već seniorski igrač, igra ono što zna, ne pokušava da ulazi u šuterske eksperimente i tome slično.
Dalje, što se tiče individualno prikazanih igara tipično za nas. Dosta igrača prikazuje izvjestan kvalitet, ni za koga se ne može reći da je kompletan , da nema neke debele upitnike za svoju budućnost, pa čak i u ovoj slabijoj konkurenciji ne može se naći nijedan naš igrač da je bio najbolji na svojoj poziciji. Možda su Janković i Tejić najviše pokazali kod nas, ali ih je sve zasjenio Vezenkov, pa i Agravanis, Đoko jeste snažan i krupan, ali više su pokazali i Dijamantakos i Jaiteh. Na trojci je i nemamo neki kvalitet, tako da je Osman na nivou o kojem svi naši spoljni igrači mogu da sanjaju. Konačno, Rebiću na pleju su Turci pokazali šta nedstatak visine, brzine i genralno kvaliteta znači u seniorima, a Rebec opet, kako i sa takvom građom može da se igra ako se ima nešto u rukama. Jaramaz je možda jedini igrač za kojeg mi se čini da je u fizičkom smislu top u generaciji, ima tu i sporadičnog kvaliteta u šutu, koji ipak mora da ima više konstantnosti da bi bio baš prijetnja. U razumjevanju igre i korištenju tehnike da se ostvari prednost je na nivou Igora Rakočevića u tim godinama.
Konačno, selektor. Jednostavno, ako mu je kao jedini cilj postavljena medalja, onda je cilj ispunjen. Međutim, valjda se od selektora mlađih selekcija traži i nešto više. Ne očekujem individualni napredak igrača, to je u kratkom periodu prosto nemoguće, ali se mora poštovati bar neka trajetorija njihovih karijera. Čak i u taktičkom smislu nije pokazano dovoljno, igra nam je bila suviše usporena i bazirana na igru centara leđima ili na rogove Rebića iz kojih nije proizilazilo ništa korisno. Elem, ko je imao mesa dole dobro nam je parirao, a manje ekipe su nas ubijale zonom, pa nas je lopta dijelila od poraza od Izraela, što bi sigurno u javnosti otvorilo mnogo više pitanja. Pa iako smo pobijedili tu utakmicu treba postaviti pitanje kako smo došli u situaciju da nas Izrael sa jednim kvalitetnim igračem, trojkom koja igra na poziciji četiri može da razbije cijeli naš defanzivni koncept igre, i kako nas je samo trenutna inspiracija Jaramaza izvukla od poraza. Koliko taj defanzivni koncept može da zamagli sliku pokazuje i naredna utakmica sa Turskom, koja je imala dovoljno kvaliteta u napadu da naše defanzivne šeme razbije u paramparčad. Da ne govorim da nijedan naš igrač nije bio u šutu, recmo Andrić je izgledao kao obična drvena građa, a u Partizanu ipak dobro pogađa šuteve, Novak zablistao samo u jednom meču. Posebna priča je kako Dobrić nije dobio šansu kad već Andrića nije išlo, kao i kako nismo mogli da nađemo prostor za Aranitovića. Dalje, ko će da odgovori na pitanje zašto nismo kompletni, neki izostanci su jasno planski, ali šta je sa onim koji su neplanski i nepredviđeni, ko za to odgovara. Zato bih volio da i prije nego što prvenstvo počne izađu selektor i neko iz saveza i kažu šta je to osim rezultatsa što očekujemo od ekipe.
Kada je riječ o drugi ekipama Turci su zaista oduševili, na stranu što je Osman bio ubjedljivo najbolji, oni su u meču protiv nas bili bolji u svakom segmentu igre. Imali su i rješenja na postavljen napad, dobro su se kretali, otvarali iz blokova, a igrali i odlično u kontrama. Svaka im čast, možda i najbolja njihova generacija od Iljasove na ovamo.
O Španicma sam već rekao, za mene razočarenje i pored drugog mjesta, možda su oni i zadovoljni, ali meni je to čisto zavaravanje. Francuzi standardno drveni, mada ne sumnjam da će se neko naći ko će upasti u A tim za koju godinu. Hrvati kao da su igrali po navici ove generacije, koja je uzela dosta toga na leđima Šarića. Možda njegov duh lebdi negdje uz njih.
Grci su bili dosta bolji od plasmana.
Najveće razočarenje Litvanci. Kakva propast od generacije. Uz njih su i Letonci veliko razočarenje, donekle i Rusi.