Želim da pozdravim sve vas forumaše, istinske zaljubljenike u magičnu igru.
Profesionalno (trener) jako puno pratim godišta 96, 97 i 98.
Dao bih svoje viđenje ove generacije, prvenstveno mislim na sadašnju U16 selekciju.
Turnir u Turskoj nam je mnogo toga pokazao. Gledao sam sve utakmice koje su bile na live stream-u.
Za moje shvatanje košarke, igrali smo loše. Pri tom, ne mislim loše u svim segmentima, ali, generalno, igra je bila veoma ružna. Selektor, verovatno pod lično stvorenom presijom osvajanja što boljeg plasmana, igrao isključivo na rezultat. Ako cilj opravdava sredstvo, onda smo bili vrlo dobri.
Jedino, mene brine postavljanje cilja. Mišljenja sam da stvarno nije toliko bitno da li smo na nekom, doduše veoma prestižnom, turniru, prvi, treći ili osmi, mislim da je bitnije da momci igraju lepu košarku, školsku, u oba pravca, a sa generacijom koju imamo u 97 i 98, mislim da sa takvom igrom možemo i rezultatski da dominiramo. Samo selektoru treba malo više hrabrosti.
Nije mi ni malo jasna podela minutaže na ovom turniru. Peno, Stojanović, Glišić, Jovanović, Marinković i Miladinović, mnogo više vremena u igri, Nikolić i Aničić nešto manje i Radović, Spasov, Kenjić i Spasojević jako malo. Ako trener nije imao poverenja u poslednju četvoricu, nije trebao ni da ih vodi.
Pojedinačno, Peno sa ogromnom slobodom u igri, po mom mišljenju, nije vratio na adekvatan način. Tom momku, koji je neosporan talenat, treba malo "čvrste ruke", malo odgovornosti u igri, ukazivanja na rezone u određenim situacijama, insistiranja na defanzivnim zadacima i, kako je neko već rekao, fizičko sazrevanje. Ne omalovažavam njegove individualne rezultate na ovom turniru, i svaka čast na 34 asistencije, koje su mu donele titulu najboljeg asistenta, ali... 32 izgubljene lopte, mnogo više govore o tome kako je došao do ovog broja asistencija. Šut spolja - katastrofalan. Pored lošeg procenta, on je svoj šut veoma izmenio (mislim na tehniku), i to na gore. Glišić je sjajan momak, povučen, tih, lepo vaspitan, izuzetnog košarkaškog potencijala, koji se prvenstveno ogleda u fizičkim predispozicijama, ali i u košarkaškom umeću. Na terenu je izuzetno inteligentan, koristi najmanju priliku da dođe do poentiranja. Momak koji definitivno nije bio jedna od prve tri napadačke opcije, je završio turnir kao naš, ubedljivo najbolji strelac. Zna on i da šutne, i da probije i da napadne pa izbaci pas na slobodnog igrača. Veliki respekt prema njemu. Stojanović je pokazao zašto je baš on kapiten ove ekipe. Drugi niko to ne bi ni mogao da bude. Stojanović je vrhunski borac, na ovom turniru pokazao i nešto što nisam bio baš siguran da može, a to je da ume da igra odbranu na najvišem nivou. Napadački, jedno od prvih rešenja, nije baš opravdao očekivanja, dosta promašaja, naročito u šutu spolja, ali svojom borbenošću je "zaradio" svaki sledeći pokušaj. Mislim da ova ekipa, može bez svakoga, ali bez njega - ne. Jovanović mi je najveće razočarenje u ovoj ekipi. Momak koji dominira svojim godištem još od mlađih pionira je, ne dostignut, nego prestignut od velike većine svojih saigrača. Jednolična igra na prodor, koja je usled, već fizičke indolentnosti lako zatvorena, sa veoma lošim šutem spolja, i ne baš neko blistanje u odbrani, su glavne karakteristike njegovog nastupa u Turskoj. Jeste on bio povređen, ali i to mu se jako često dešava, treba se malo upitati i zašto? Marinković je posle duže pauze zbog bolesti (mononukleoza) još uvek u traženju forme i igre. Momak kome je šut najjače oružje, ima užasan, gotovo poražavajući učinak u ovom segmentu. Odbrambeno nikada i nije bio nešto jak, ali na ovakvim takmičenjima nema provlačenja, i svaki propust se vidi. Miladinović je momak koji je veoma zahvalan za igru u ekipi. Nije preterano zahtevan po pitanju napada, ne troši puno lopti, izuzetan je u odbrambenim zadacima i skoku. Moje mišljenje je da bi ga trebalo više koristiti u napadačkim rešenjima, jer bi to dalo raznovrsnost našoj igri, a on bi to mogao da iznese. Aničić je naš najviši igrač, 210 cm, kažu. Poražavajuće je kako su dozvolili, i klub, i roditelji, a i reprezentacija, da on na terenu izgleda onako pogrbljen. Takav, on je iskoristio dobro, svaku priliku koja mu je pružena, a nije toga bilo baš mnogo. I ofanzivno i defanzivno veoma korektan. Inače, naš centar sa ubedljivo "najmekšom" rukom. Nikolić je fizički izuzetno jak, ali ne ume da koristi tu činjenicu. Ranije, kroz pionirski staž, to mu je bila glavna karakteristika, ulaz sa čovekom na leđima, koš i faul. Šut praktično nije ni imao. Sada, vidi se da je radio dosta na tom segmentu, ali, onaj drugi je totalno zapustio. Odbrambeno, bolji nego ranije, a za to je glavni "krivac" igranje sa starijima, gde mu je to i osnovna uloga. Treba mu malo rasterećenja i opuštanja da bi bio bolji, a veliki problem mu je što nema one takmičarske rutine koja se stiče igranjem utakmica. On tog u zadnje dve godine ima baš malo. Radović me ničim nije posebno impresionirao ni ranije, a ni sada. Ništa posebno se od njega ne može videti, zato i ne vidim razlog za njegovo učešće u ovoj ekipi. Onako, bez "boje i ukusa". Spasojević je definitivno na pogrešnoj poziciji. Možda on svojom građom odgovara poziciji 4, ali on jednostavno ne može to da iznese. Pozicija 5 je njegova prirodna pozicija. Dobar je borac, veoma motivisan, ali je oskudnog znanja. Kenjić je za mene najveća nepoznanica. Nikako mi nije jasno zašto trener njega nije koristio mnogo više, od ovoga do sada. Izuzetan potencijal, solidno znanje i košarkaška inteligencija. On mora mnogo više da bude bacan u vatru. Sigurno će višestruko vratiti. Spasov mi nikako nije jasan. Takvih igrača, i što se tiče trenutnog znanja, i što se tiče potencijala i građe, ima bar 20. Ali ima i boljih od njega. Ako je trebalo da se u reprezentaciju ubaci neko dete i iz Niškog regiona, onda je to svakako trebao da bude Milan Surlić. Ovoj reprezentaciji svakako, nedostaje pravi plejmejker, jer su Peno, Marinković, a u nekim momentima i Spasov, apsolutni bekovi, pozicija 2, koji uz sve, imaju i vidan nedostatak tehnike u kontroli lopte i driblingu. Nemaju ni osećaj za pravovremeno dodavanje, a da ne govorimo o onim osećaju za timsku igru i želju da dodaju. Surlić je jedan od njih, a po mom mišljenju, treba da bude mesta i za Luku Petrovića iz Crvene Zvezde i za Stefana Jevđenijević, sada iz Fleša, a do prošle godine, plejmejkera Partizana. Ova trojica su plejmejkeri koji znaju kada da povuku, znaju kada da stanu, znaju kada da puste prvi pas, kada da naprave faul, oni mogu da sačuvaju brze plejmejkere protivnika, a svako na turniru je imao barem dva niska brza plejmejkera. Nisu puno zahtevni u potrošnji lopti, ali su igrači koji znaju da krenu u prodor, naprave višak i podele pas spolja za šut. Tu bi i Peno i Marinković i Stojanović i Nikolić mnogo više došli do izražaja, jer bi bili mnogo odmorniji koncentrisaniji za taj šut nego što su bili sada uz obavezu prenošenja lopte i "organizacije" napada.
Ovim momcima prvenstveno želim puno zdravlja, da ih zaobiđu povrede i puno truda i rada. I, uz još malo pameti ljudi koji rade sa njima, uspeh dolazi.
Toliko od mene za prvi put.
"Ako kaniš pobijedit`, ne smiješ izgubit`"