"Košarka je prosta igra - dobiješ loptu, šutneš i daš koš. Ukoliko neko priđe da te sačuva, pomeriš se levo, šutneš i daš koš. Ukoliko i on pođe levo da te sačuva, pomeriš se desno, šutneš i daš koš", šaljivo je objasnio Dragan Kićanović sredinom 90-ih, u popularnoj emisiji Milovana Ilića - Minimaksa, kako je sa lakoćom igrao košarku. Citirao je Radmila Mišovića, još jednu košarkašku gromadu iz Čačka. Kićanovića mnogi smatraju najboljim košarkašem sveta, ali svi imaju dilemu da li je i najbolji košarkaš Čačka svih vremena, zbog konkurencije u Mišoviću. "Šutneš i daš koš", najprostije moguće, a svedoci Kićanovićevih partija potvrđuju da je u njegovom slučaju i bilo sve tako jednostavno.
Lična karta Ime i prezime: Dragan Kićanović Datum i mesto rođenja: 17. avgust 1953. (Čačak) Visina: 191 santimetar Pozicija: bek Klubovi: Železničar Čačak, Borac Čačak, Partizan, Skavolini, Stad Frans
Košarkom je počeo da se bavi u rodnom Čačku sa 13 godina. Danas se njegovo ime više vezuje za Borac, ali je Kićanović pet sezona (1966-1971) proveo u dresu Železničara, u kome je prošao sve mlađe kategorije. U Borac je prešao u sezoni 1971/72 i te godine su Čačani zauzeli peto mesto u jugoslovenskoj ligi. Nakon samo jedne sezone prešao je u beogradski Partizan i postao jedan od najvažnijih šrafova u građenju brenda kakav su crno-beli danas u košarkaškom svetu.
Transfer Kićanovića u Partizan je izazvao velike turbulencije u jugoslovenskoj košarci. Bilo je mnogo zainteresovanih klubova, a u Čačku je vladao rat između Borca i Železničara oko toga ko polaže prava na supertalentovanog igrača. Odlukom Košarkaškog saveza Jugoslavije, sa obrazloženjem da je to u interesu domaće košarke, Dragan Kićanović je postao igrač "parnog valjka".
Crno-beli su do sredine 70-ih godina prošlog veka stvorili veliki broj reprezentativaca, kvalitetnih igrača i trenera, a uz sebe su imali i armiju navijača. Ipak, prvu nacionalnu titulu su čekali dugo, sve do 1976. Jedan od najzaslužnijih za njeno osvajanje bio je Kićanović, igrač oko koga je trener Ranko Žeravica stvorio moćan tim. Popularni Kića je u Partizanu igrao od 1972. do 1981. godine. U tom periodu Partizan je postao trofejni klub. Osvojili su tri nacionalna Šampionata, jedan Kup države i dva evropska "Kupa Radivoja Koraća".
Kada je došao red za inostranstvo izabrao je italijanski Skavolini za svoj naredni klub. Serija A je u to vreme bila najjače takmičenje u Evropi i bila je logična destinacija za najboljeg evropskog šutera. U dresu tima iz Pezara osvojio je Kup pobednika kupova u svojoj drugoj sezoni igranja, a po njenom završetku prešao je u francuski Stand Frans, tim iz Pariza. Nakon samo jedne godine u prestonici Francuske rešio je da završi igračku karijeru. Imao je samo 31 godinu života i bio na vrhuncu karijere. Košarci je mogao još da pruži kao igrač, ali je odlučio da se povuče kao najbolji.
Odbojka sa MokomJedan od najčuvenijih poteza, bezbroj puta ponavljan u sportskim špicama, o kome se i danas govori je čuvena "odbojka" iz Liježa. Jugoslavija je na tom Evropskom prvenstvu 1977. godine izuzetno ubedljivo osvojila zlatnu medalju. U finalnom susretu, protiv "strašnog" SSSR-a, Jugoslavija je tokom meča vodila i sa više od 20 poena razlike, a na kraju je slavila rezultatom 74:61. U poslednjem minutu su Dragan Kićanović i Zoran Slavnić superiornost pokazali sa nekoliko odbojkaških dodavanja i na taj način zabavili publiku u dvorani i širom sveta preko malih ekrana, a taj potez je ostao zapamćen kao jedan od najinteresantnijih na košarkaškim terenima.
Veliko je pitanje koju generaciju iz prošlosti izdvojiti kao najuspešniju. Svako vreme nosilo je nešto autentično, dres reprezentacije oblačili su veliki igrači. Ipak, ako su medalje sa velikih takmičenja reper, generacija Dragana Kićanovića jedina može da se pohvali zlatnom medaljom sa Olimpijskih igara. Kićanović je za reprezentaciju odigrao 211 utakmica i postigao 3.290 poena (15.6 po meču). Koliko su to impozantne brojke najbolje ilustruje podatak da su u dresu Jugoslavije tih godina igrali još Zoran Slavnić, Dražen Dalipagić, Mirza Delibašić, Krešimir Ćosić i još mnogo svetski priznatih košarkaških legendi. U takvoj konkurenciji Kićanović je godinama bio prva opcija u napadu, a važno je napomenuti da u to vreme nije bilo linije za tri poena. Kićanović je sa lakoćom pogađao šuteve iz daljine i sa sedam-osam metara i sigurno da bi njegov košgeterski učinak bio još bolji da se igra po današnjim pravilima.
U plavom dresu je osvojio zlatnu olimpijsku medalju 1980. godine u Moskvi. Sa Evropskih prvenstava ima tri zlata (1973, 1975, 1977), jedno srebro (1981) i jednu bronzanu medalju (1979). Na Svetskom šampionatu u Manili 1978. osvojio je zlatnu medalju, a ima po jednu srebrnu (1974) i bronzanu (1982).
Kićanović je bio kompletan igrač, a uz to rođeni pobednik. Odlično je čuvao protivničke igrače, a u napadu imao širok asortiman rešenja za postizanje koševa, a krasila su ga i odlična dodavanja. Ipak, zaštitni znak mu je bio šut. Snajperski precizan sa svih pozicija i sa svakog rastojanja. Kada je Krešimir Ćosić izgovorio čuvenu rečenicu: "Najbolja reprezentacija se pravi od bekova iz Čačka, centara iz Dalmacije, a ostalo šta zafali uzmi sa ostalih strana", prvenstveno je mislio na Kićanovića, neponovljivog beka iz Čačka.
Popularnog Kiću krasi i veoma uspešna funkcionerska karijera. Rano je završio kao igrač, mogao je sigurno da doprinese ostvarivanju dobrih rezultata nekog tima, ali Partizan ima velikog razloga za zadovoljstvo Kćinom odlukom da mlad prekine sa aktivnim igranjem košarke. Postao je direktor crno-belih i za vreme svog mandata od kluba je napravio evropskog prvaka, koji je stvorio ogroman broj vrhunskih igrača i trenera. Bio je veoma odlučan i nije se libio nekarakterističnih poteza kada je bio siguran u njihovu ispravnost.Nije primio medalju u MoskviNa Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine nije bio na pobedničkom postolju da primi zlatnu medalju. Nekoliko sekundi pre kraja finalnog meča povredio ga je Italijan Dino Menegin i Kićanović nije bio u stanju da izađe na pobedničko postolje. Na mesto trenera gurao je mlade stručnjake poput Duška Vujoševića, Željka Obradovića, a bio je direktni "krivac" za dovođenje u Partizan današnjih legendi košarke poput Vade Divca, Aleksandra Đorđevića, Žarka Paspalja... Dok je Kićanović bio na mestu direktora kluba, Partizan je postao prvak Evrope (1992), igrao jedan Fajnal for (1987), a osvojio je i evropski "Kup Radivoja Koraća" (1989).
Nakon završetka "funkcionerske karijere" u Partizanu, Kićanović je još bio i direktor košarkaške reprezentacije Jugoslavije, predsednik Jugoslovenskog Olimpijskog komiteta, ministar za sport u Vladi i taj period su obeležili brojni sportski uspesi državnih selekcija.
Za najboljeg košarkaša Evrope izabran je dva puta (1980, 1982). U FIBA Kuću slavnih uvršten je 2010. godine. U novinarskim anketama je 1995. godine izabran za najboljeg jugoslovenskog košarkaša veka i najboljeg domaćeg sportistu svih vremena.
(foto: banjalukasport.com; opusteno.rs; mondo.rs)
